Večernja zvona

Predsutonski je čas.
Visok i zlatan krst sa tornja sipa zrak
I trepti vas.
Zalazi sunce i okna gore
Kô požar jak.
U nebu svijetle se laste.
I veče sve bliže
Stiže
I raste.

Po gradu gomila bludi,
Vreva i huka:
Upored ide sreća i muka,
Suza i smijeh;
Čednost i grijeh
Jedno uz drugo stoje,
I sve se komeša čudno
I vrvi.
A tamo, gori, na lazilima zgrade,
Zidari rade.
Veče na razdrljene njihove grudi
I gole ruke i lice vrano,
Sve krečom poštrapano,
Prosipa crvene ruže svoje...
I jedan oblak, pun tople krvi,
Nad njima, gori, lebdi visoko.
I kroza nj jedno sjajno i budno
Gleda ih oko...
Prve zvijezde u suton rone;
Sav požar neba tiho se gasi,
I glasi
Večernjih zvona zvone
I mirno teku
Kroz večer meku.
No dok se oni liju,
Padaju i dižu,
Uza njih, ozgo s visokih skela, stižu
I biju,
Kô zvona druga,
Udari čekića mnogih.
I meni sve se čini:
Ti glasi u visini —
Kô neki,
Crni i meki,
Pun behar raščupani —
Rasipaju se u suton rani;
Mirišu,
Dišu,
Šume,
Jecaju, plaču, kô bona molitva duga,
I upijaju se u me,
U dušu svaki mi tone
Kô jauk brata.
I dok se suton sve više hvata
I tutnji grad
I gori, iz modre dubine neba
Izbija mjesec mlad:
Kô kletva bona,
Kô jauk miliona,
Ja čujem kako, s visine one,
Silni čekići zvone:
Hljeba nam!
Hljeba!
Hljeba!