Proljetne tercine

Nabreklo drvlje mladošću i silom.
U svakom stablu ja čujem gdje bije
Po jedno srce dubokijem bilom —

I ćutim kako puni izvor lije
Novog života iz svakog udara,
Što korjen trese, budi ga i grije.

Sve cvjeta, diše. Vijence behara
Povija vjetar i pahulje nosi,
I svuda trepti prva, mlada jara.

Blistaju strane u suncu i rosi,
Izbija loza, soče zdravi trsi,
I leptir kruži po polju i kosi.

Motika tuče, i u gole prsi
Suhog težaka duša neba vije,
I znoj mu kupi... Odjekuju vrsi —

Proleće pjeva. No dok gospod bdije
I na svom toplom srcu zemlju stiska,
Ja vidim kako jedan crv se vije —

Gmiže i puzi i polako griska,
Ovdje po dolu i tu po vrhuncu,
Travke i cvijet i korjenja niska —

Stabla i grane, zametak i truncu
Svaku; i gvožđe, zemlju i kam goli...
I vidim gdje se gladan penje suncu,

I crvotočina zlatna pada doli.