Plijen

Noć sjeverna. Konjik stiže,
Juri preko stepe puste.
Mjesec gori... Prah se diže
Kô pramenje magle guste.
No gle! Junak samac nije,
Za njim sjedi cura neka;
Vrana joj se kosa vije
Kô prosuta svila meka.

Znaš gdje laka srna pase,
Voda pada s hridi gole,
Kako bršljan obvija se
Oko breze i topole?
Tako ona, vita, lomka,
Obvi ruke obadvije
Oko pasa smjela momka
Što mu čelo samur krije.

Ne pitaj ih kuda jezde,
To ne smije niko znati,
Do li ponoć i zvijezde
I pun mjesec što ih prati!
Ne stoj na put!... Mrko sluti
Onaj što kô vihor goni...
Rukom drži kindžal ljuti,
krvav kao mjesec oni.