Noć

Ukočila se Noć, kô avet strašna,
Zaprla nogom u zemlju, a glavom
U crni prostor neba nedomašna,
Pa šiba vjetrom i munjom krvavom.

Lomi se vazduh, i huji, i ječi,
Okean sinji valom oblak hvata.
Na trošnom brodu zadnji mornar kleči,
I tešku sudbu on vidi i shvata.

I moli Oca... No još jednom voda
Širokim valom pljusnu preko broda,
I ču se prasak i pošljednji jauk,

I, slušaj, negdje kô da Gospod plače.
A noć se ceri, i sve više, jače,
Nebesa hvata kao crni pauk.