Naš stari dome

Naš stari dome, kako si oronô!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara —
Grize, kô čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašljiva i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
o do6u sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napisô,
Ovdje je s dušom poletila misô
Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim kô ti, dome stari...