Na mjesečini

Zvjezdice se nebom zlate,
Među njima mjesec plovi,
A po kuća cijela sela
Svijetle se svuda krovi.

Po šumici glasak bruji,
Tičice ga mile daju,
A bubica sitna zuji
Po mjesečnom leti sjaju.

Pirka vjetrić sa svih strana
Pa cvjetiće zalelija,
A duša se moja mlada
Rajevanjem tu napija.

Tu sam sio na travicu,
Kraj potoka meka, bajna,
Uz o sitnu tamburicu,
Pa uživah svijeta sjajna.

Uzdahn o sam dva, tri puta
Pjevajući prošlu slavu...
Tamburicu milu spustih,
I podigoh nebu glavu:

Kumovsku sam slamu gledo,
Zv'jezde gledo kako sjaju,
I bac'o sam, srpsko čedo,
Pogled svakom neba kraju.

Zamislih se: ko to tajno
Krasno, plavo nebo stvori?
I sa milim da se bajno
Zvjezdicama blista gori?

Ko sunašce žarko dade,
I one mu zlatne zrake?
Tu prirodu ko sazdade
I miline prosu svake?

Tada mi se izdaleka
Nešto milim glasom javi:
Bog sve stvori - i novjeka -
Njega ljubi, njega slavi!

Ja se trgoh - glasak čujem -
Pa sa strahom prošaputa^>:
Tebe ljubim, tebe štujem
Neizbrojno, Bože, puta!