Na grobu mile mi sestre

Milina se bješe razavila,
Sa cvjećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo,
Da mirisom grudi napajamo;
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Miiđasmo - bješe danak svano,
Zrak sunašca na cvjetiće pan o,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s ih brala... ao ljuta rano!...
Ave selo ja te gledat stano;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze:
„Šta je, sestro, što ti srce para?
„I na oku suze ti otvara?
„Šta je, sestro?" - ja tih rekoh tako,
...Ao crna! Ao hladna rako!...

„Vidiš kitu ovog šarnog cv'jeća,
„Što je dobih na dar od proljeća?
„'Vaku kitu više nikad neću
„Ja ubrati... Aco... umrijeću...
„Jer mi bolja moje grudi muči,
„Grka bolja... grka poput žuči...
„Svaki dan mi moje t^Jjelo slabi
„Skoro će me smrt crna da zgrabi"...
To mi reče, a to se ispuni,
Šesn es' godina živila si puni';
I eto te sada zemlja krije,
Crni „kordun" na krstu ti s'vije...
Sa vijenca, što te mrtvu krasi.
Sićani mi sad dolaze glasi,
Od listića veće požućeli' -
Ko da jedan sad mi od njih veli:
»Ta ne tuži - zaman tugovanje,
»Grobnica je svakom vječno stanje.
»Ko se rađa taj mrijeti mora,
»Bio sirak il' iz carskog dvora,
»Zagrliće svakog ledna smrti,
»U pepeo žiće mu satrti.
»Ništa stalno na svijetu nije!
»I sunce će jednom da se skrije!
»Kroz v'jekove sve će biti tama;
»Zvjezdice će ostati bez plama:
»Bog je vječan! A ostalo - što je
»To v'jekovi u nestanak broje!
»Seka t' spava, probudit' se neće,
»S anđelima dušica joj l'jeće".

Još na grobu zborit' bih ti stio
Al sunašca zračak se već skrio,
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila...
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno... Sestro moja mlada!