Kovač

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne
Kô da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem, u ovoj samoći,
Izgleda kô simvol snage nedostupne.

Trudi su ga časni stvorili u čelik —
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan kô veče na vrsima jela!

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela.