Bolnik

U tiho, mirno doba, kad anđ'o sanka l'jeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna sv'jeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje:
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! „Pod v'jencem mirisni' ru:
Pred bolnika blijeda sa neba anđo sleti
I blago zborit' poče ta neba čista duša:
„Čuo sam tvoju liru; pjevo si pjesmu sreće
Njom diz'o narod sveti,

„I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cv'jeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada"...
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,

I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom r'ječi planu:
„Ta našto zvuci tuge da teku s moje lire?
Srpske sam krvi ;a!

„Pa i oblaci nek' se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
U njojzi nada s;a!

„Pjevaću pjesme one, koje sa duše gone
Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! K'o tvrda, jaka st;ena,
Zavičaja mi milog snosit' ću bola ;ad, -
Ja nisam slaba žena!

„Hladno ću, ako treba, dočekat' smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđ'o gore.
A s crkvice malo zvono nav';esti početak danka,
I sunce zlatno granu, - iz čudnog toga sanka
Trže se bolnik mlad...