Đuri Jakšiću

Sa obale sinjeg mora
Gledam jednu stjenu golu,
Šibajuje b'jesni vali,
Predavaju ljutom bolu.

Ona trpi sve udare,
Trpi muke, jade same.
Ta stijena usred mora,
Na tvoj život potsjeća me.

I tebe su boli trli,
Lomila te crna tuga,
Al' ti nisi, ĐURO vrli,
Nikom htio biti sluga. -

Trpio si...Nemilosno,
Sudbina ti jade slala,
Al' za milost nije s nikom
Tvoja glava preklanjala.

Imao si divnu vilu,
Mehlem tvojih ljutih rana,
Njoj si pjevo pjesmu milu,
Lučom svetom obasjana.

Pa i Srpstvu pjevao si,
Moć mu pjesmom srcu livo; -
Tvoju pjesmu slava nosi,
Vječnost joj je Bog dariv'o.

Oni mnogi, što su bili
Za vremena tužna tvoga
U kadifi i u svili,
Sred groba su ledenoga.

Za ime im ne zna niko -
K o da nisu nigda bili -
A tebi se, naša diko,
Lovorovi v'jenci svili.

Tvoje ime svijet znade,
Tebe Srbin obožava,
Jer ga tvoja pjesma kr'jepi
I duši mu snage dava.

Pa dok srpsko sunce blista
Kog' v'jekovi kivni, gase -
Dopiraće tebi gori,
Ti ćeš čuti roda glase;

„Neka mu je vječna slava!
Za Srpstvo je rad polago,
Pjevao mu noću, danju -
Ostavio njemu blago!"