Aleksa Šantić – pjesnik svog i našeg vremena

Univerzalnost Šantićeve poezije ponajlakše je uočiti u jednoj od njegovih najpoznatijih pjesama – Ostajte ovdje. U školi su nas učili da je upućena makedonskim i inim pečalbarima koji su odlazili u Ameriku. (Godinu dana pošto je napisana, a to je bilo 1896. godine, u jednom hrvatskom časopisu je objavljena u članku pod naslovom ”Ne idite u Ameriku”.) Mnogi književni kritičari će ustvrditi da je nastala zbog muslimana koji su se iseljavali u Tursku poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Kazivanje da je ta pjesma bila posvećena Nevesinjcima koji su se selili u Srbiju djelovalo je kao poprilično neutemeljeno i sebično svojatanje, ali takvo tumačenje može se naći i u knjizi Milenka Šotre ”Blagoje Parović”, Rad, Beograd 1965. Nije toliko važno šta je zaista inspirisalo pjesnika i nije potrebno ništa više dodati da bi se zaključilo kako Šantićeva poezija pripada svima, kako je pisana za svakoga i kako su ga svi (naši narodi) doživljavali kao svog. Sem prostorne univerzalnosti, očigledno je da posjeduje i vremensku i tematsku, a mnogi stihovi predstavljaju vječne istine. I zaista, mnoge Šantićeve pjesme, bez obzira kom (tematskom) korpusu pripadaju, ispjevane su prostodušno, sa mnogo strasti, ljubavi i ličnog pečata, a dignute su na opšti nivo. Iz njih se jasno osjeti kako je pjesnik istinski spreman da da svoj život za otadžbinu ili za premorenog ratara, kako treperi u ljubavnom zanosu ili duboko pati.

U jednom pismu iz 1923. godine Šantić, očigledno razočaran i obhrvan bolešću, piše: ”Ja sam sit života, jer mi je on bio čemerni i grk i hteo bih da jednom otpočinem od te gorčine.” Petnaest godina prije toga prikaz svog života je dao u pjesmi Moj život gdje je stih ”Moj život nije proteko zaludu!” svojevrsni moto te pjesme, a sledeća strofa ga ponajljepše oslikava:

”Kao rijeka kroz otpornu spilu,
Svojom sam snagom svoje našo pute,
I gordo gledo svih prepona silu
Vjerujuć, Bože, u ljubav i u te.”

Međutim, i kod ovog čestitog pjesnika počesto je prisutan jedan naš grijeh ili usud – zaboravljanje velikana iz naše prošlosti i nedostatak iskrene želje da im se odužimo. Sretali smo ga u djetinjstvu i, još neiskvareni, vjerovali u njegove stihove i rime. Učio nas je o najtananijim ljubavnim osjećanjima i sanjarenjima, učio nas je kako se voli otadžbina, učio nas je da pomažemo ubogima. Onda je negdje nestao sa narodnim pjesnicima, guslarima i bajkama. Pojavio se kad su nas ratovi i bombardovanja pohodili da nas uvjeri koliko je jezovito aktuelan i da je oduvijek mislio na nas. Možda ga gubimo što u ovom prematerijalizovanom i digitalizovanom svijetu nema mjesta za ljubav i što smo pokazali da ne znamo šta je otadžbina i rodoljublje, a bezosjećajnost i egoizam su stubovi tranzicije morala. Dovoljno je prisjetiti se Šantićevog stiha iz 1908. godine ”Obeščašćeno i kukavno doba” i ozbiljno spoznati i njegovo i naše doba.

Jovan Dučić za Šantića reče da je bio ”nenadmašna lepota karaktera i dostojanstva”, a Jovan Skerlić da u ”stihove meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek”. Srce ovog našeg velikog liričara je kao u poeziji, tako i u životu, uvijek kucalo za druge. Znamo da je pomagao svima: porodicama poginulih junaka, siromašnima, zaboravljenima, odricao se svojih honorara kako bi se podigli spomenici pjesničkoj sabraći, a o njemu, još za života, nisu vodili mnogo računa. Nije imao ni za kartu da ode na kraljevo vjenčanje u Beograd ili do mora kako bi se liječio. Za sebe nije tražio ništa. Gospodstven i dostojanstven u svemu.

Iako nije uputno porediti shvatanja različitih epoha, Šantić je bio izvrstan primjer i učitelj onoga što danas nazivaju suživot i multikulturalnost, mada je sad Mostar, grad kome je on darovao visine, jedan od najpodjeljenijih gradova na svijetu, prepun netrpeljivosti i u kome Šantićevim saplemenicima praktično nema mjesta. Ostaje da sve vratimo na svoje mjesto: plemenitog Aleksu u naše duše, naša srca i naše sjećanje, pod behar mostarski, pod lipe u Bojištima i Nevesinju i, bar u misli, negdanji centar srpske duhovnosti u Hercegovini. Važan je pokušaj vraćanja duga onima koji su otišli na nebo da za nas naberu zvezda.


Božidar Bjelica Japan